Serjoža Konondatov je rođen u Kijevu 24.01.2021, tačno godinu u mjesec dana prije početka rata. Prva Serjožina riječ nije bila «mama», niti «tata», pa čak ni «đedo», već zbog nečega «šargorepica». «Ali zatim je obolio od koronavirusa i prestao da govori. Takva se komplikacija desila» — prisjeća se njegova mama Sofija.
A zatim su Kijev počele da bombarduju ruske rakete.
Već prvog mjeseca rata Serjožina porodica od sedam članova, kao i mačak Voron i pas Kuzja — su otišli u Crnu Goru, u Bar. Ovdje je bilo mirno i Sofija se nadala da će se sve srediti, stres proći. Ali Serjoža nije počeo da govori — ni sa 1,5, ni sa 1.7 godina. A uz to nije mogao ni na čemu da se koncentriše i skoro da nije spavao.
Sofija je dovjela sina u barski centar «Sve Sam» za djecu sa posebnim potrebama u razvoju. Serjoži su odredili pedagoga Anastasiju Lukomskuju. «Imao je skoro dve godine, — priča Anastasija, — uopše nije govorio, bio je veoma zatvoren u sebi, kao da je zamrznut , zaključan».
Oni su radili individualno po dva, tri, a ponekad i po pet sati nedjeljno. «Nakon pola godine, čak i ranije, ključ kao da se našao. Serjoža se «odmrznuo», počeo da trči, da se igra i da govori, mješajući ruske, ukrajinske i crnogorske riječi. Sve je dočekivao i ispraćao sa «Ćao!». I još mu se strašno dopale dječje engleske pjesmice. Najdraža mu je — «Twinkle Twinkle Little Star».
«Serjožu je nemoguće prepoznati, — potvrđuje Sofija, — on ćaska, bavi se mačkom, igra se sa automolbičićima, dugo razgljedava sličice u dječjim knjigama. Naročito voli one koje su o leptirićima i o kosmosu. Međutim, postao je prijek, često se tuče. Onako, znate, hiperaktivan».
I Sofija i Anastasija su uvjerene: nastava se ne smije prekidati. «Mala pauza —’ i kod njega se pojavilo neko mrmljanje, guta riječi, govori nerazgovjetno, — priča Anastasija, — Serjoža je u stvari dobrica od dječaka, agresivnost i tuče — to su posljedice stresa, bolesti i rata. To se da korigovati, ali potrebni su strpljenje i vrijeme».
«Ova nastava mu je jednostavno neophodna, — kaže Sofija, — Vidim kako se on mjenja posle nje. I kako se sve vraća unazad kada ne odlazimo u Sve Sam».
Sofija ne želi da prikazuje Serjožino lice u socijalnim mrežama: «Kada on poraste i pođe u školu neće biti dobro ako mu neko pokaže te fotografije». Ali, da bi se sve ovo desilo, potreban je novac koji porodica nema.
Anastasija smatra da sada Serjoža treba da ide na nastavu 2-3 puta nedjeljno. Svaki čas traje sat i po i košta 15 eura.
Da bi Serjoža mogao da produži sa nastavom treba 120€ mjesečno.
Hajde da pomognemo
A zatim su Kijev počele da bombarduju ruske rakete.
Već prvog mjeseca rata Serjožina porodica od sedam članova, kao i mačak Voron i pas Kuzja — su otišli u Crnu Goru, u Bar. Ovdje je bilo mirno i Sofija se nadala da će se sve srediti, stres proći. Ali Serjoža nije počeo da govori — ni sa 1,5, ni sa 1.7 godina. A uz to nije mogao ni na čemu da se koncentriše i skoro da nije spavao.
Sofija je dovjela sina u barski centar «Sve Sam» za djecu sa posebnim potrebama u razvoju. Serjoži su odredili pedagoga Anastasiju Lukomskuju. «Imao je skoro dve godine, — priča Anastasija, — uopše nije govorio, bio je veoma zatvoren u sebi, kao da je zamrznut , zaključan».
Oni su radili individualno po dva, tri, a ponekad i po pet sati nedjeljno. «Nakon pola godine, čak i ranije, ključ kao da se našao. Serjoža se «odmrznuo», počeo da trči, da se igra i da govori, mješajući ruske, ukrajinske i crnogorske riječi. Sve je dočekivao i ispraćao sa «Ćao!». I još mu se strašno dopale dječje engleske pjesmice. Najdraža mu je — «Twinkle Twinkle Little Star».
«Serjožu je nemoguće prepoznati, — potvrđuje Sofija, — on ćaska, bavi se mačkom, igra se sa automolbičićima, dugo razgljedava sličice u dječjim knjigama. Naročito voli one koje su o leptirićima i o kosmosu. Međutim, postao je prijek, često se tuče. Onako, znate, hiperaktivan».
I Sofija i Anastasija su uvjerene: nastava se ne smije prekidati. «Mala pauza —’ i kod njega se pojavilo neko mrmljanje, guta riječi, govori nerazgovjetno, — priča Anastasija, — Serjoža je u stvari dobrica od dječaka, agresivnost i tuče — to su posljedice stresa, bolesti i rata. To se da korigovati, ali potrebni su strpljenje i vrijeme».
«Ova nastava mu je jednostavno neophodna, — kaže Sofija, — Vidim kako se on mjenja posle nje. I kako se sve vraća unazad kada ne odlazimo u Sve Sam».
Sofija ne želi da prikazuje Serjožino lice u socijalnim mrežama: «Kada on poraste i pođe u školu neće biti dobro ako mu neko pokaže te fotografije». Ali, da bi se sve ovo desilo, potreban je novac koji porodica nema.
Anastasija smatra da sada Serjoža treba da ide na nastavu 2-3 puta nedjeljno. Svaki čas traje sat i po i košta 15 eura.
Da bi Serjoža mogao da produži sa nastavom treba 120€ mjesečno.
Hajde da pomognemo