Bogart Craft Beer & Coffee Pab u Podgorici je domaćin karaoke bitaka, projekcija filmova, stand-up komedije i drugih cool događaja. Vlasnik Bogarta Mihail Vulih deo svoje zarade redovno poklanja Pristaništu. Pitali smo Mihaila zašto to radi i kako je uspeo da stvori mesto moći za emigrante koji govore ruski u Podgorici.
Nikada nisam bio uključen u posao sa restoranima ili barovima/kafom. Živeo je svih svojih 48 godina u Rostovu na Donu. Imao sam rekreativni centar na obali Azovskog mora, na Pavlo-Očakovskoj ražnji. Ne nešto glamurozno, samo kuće, prostor za roštilj, oko 100 mesta za spavanje. Bio sam njen vlasnik, direktor, administrator, vodoinstalater, mehaničar, stolar – ukratko, sve. Sve je to normalno funkcionisalo, ljudi su dolazili, opuštali se, imali smo dovoljno da živimo sa porodicom.
Još 2000-ih prestalo mi je da se dopada ono što se dešava u mojoj zemlji. Pedantan sam, volim da čitam, volim istoriju. Nekako sam naišao na knjige koje su opisivale mehanizam ruske propagande. Mnogo toga mi je tada postalo jasno u glavi. I po rečima Novodvorske: „Čuvar nikada neće izgraditi državu zasnovanu na vladavini prava. „Čuvar može samo da izgradi zonu“ – potpuno sam se složio.
Sa ocem smo ponekad odlazili u naš turistički centar, pomagao mi je u kućnim poslovima. Usput smo razgovarali, uglavnom o politici. Otac: Putin je u pravu u svemu. Ja: “Ne, grešiš, ne možeš da vodiš takvu državu.” Ukratko, svađali smo se. I jednog dana mi kaže: „Miša, hajde, nemoj prijateljima da pričaš šta misliš…“ Ja mu kažem: „Tata, a ti misliš da je ovo normalna zemlja u kojoj ne možeš da kažeš prijateljima šta misliš?..“
24 februara 2022., rano ujutru, vozio sam svoju ženu i ćerku na aerodrom, morali su da lete za Moskvu. Odbacio sam ga, odvezao se nazad, a čim sam ušao u Rostov, žena mi je zvala: „Pokupite nas, aerodrom je zatvoren, niko nikuda ne leti“. Okrenem se, uključim radio, Rusija bombarduje Kijev, suze teku, razumevanje kako se dalje živi je oko 0. Uveče sam seo sa prijateljima, svi su imali jedno pitanje – gde da idu. Nisam razmatrao opciju „ostanka“, iako sam razumeo da ako iznenada dođe do mobilizacije, malo je verovatno da ću ja, 48-godišnji deda, biti pozvan. Ali ne mogu, ne volim, i ne želim da držim jezik za zubima. Dakle, ne, neće me mobilisati – samo će me strpati u zatvor. Nije sjajna opcija. Pa kakva deca. Ovo je još važnije. Najstarija ćerka je već odrasla, u redu. Ali najmlađa ima 16 godina. Želeo sam da bar pokuša da živi u slobodnoj zemlji. Da bi unuci možda mogli da žive u slobodnim zemljama.

Konačno sam mogao da odem tek u januaru 2023. Supruga je izabrala Crnu Goru. Mislim da je samo upro prstom u mapu. Nikada nismo bili ovde. Pre odlaska sam napravio spisak kako bih, u principu, mogao da zaradim. Ima mnogo tačaka: upravljati hotelom, popravljati električnu opremu, praviti meso i kobasice, kuvati mesečinu… Ukratko, naveo sam sve svoje veštine da ne zaboravim. Ali nisam imao pojma šta ću zapravo raditi.
Sa „Bogartom” je bilo smešno. Jednom smo planirali da provedemo odmor ovdje, a ja sam guglao nešto o Crnoj Gori. Guglao sam da u Podgorici postoji bar “Bogart”, gdje imaju odlično pivo, a za pultom stoji sam vlasnik, sa kojim se priča na crnogorskom, rado komunicira. A kada sam stigao 2023. godine, odmah sam počeo da učim jezik. Mislim: otići ću da ćaskam, ili tako nešto. Kada sam stigao, ispostavilo se da gazda već dugo nije stajala za pultom bila su dva barmena koji govore ruski; Pa, ipak sam počeo da dolazim ovde nekoliko puta nedeljno. Onda se ispostavilo da vlasnik prodaje objekat. Bar umire, dve mušterije u subotu uveče. Barmeni traže nova mesta. Razmišljao sam, razmišljao i rekao: momci, kupiću, ali pod uslovom da ostanete. Nakon kupovine, tri meseca sam jednostavno dolazio svako veče, seo za šalter i ulazio u proces. Tek nakon ovoga je počeo da zatvara neke procese na sebi. Ali bez naših barmena, Sergeja i Alekseja, ne bih mogao da se nosim. Hvala momci.

Početkom 2023. godine, žeđ za komunikacijom među govornicima ruskog jezika koji su se zatekli u Podgorici bila je ogromna. Mnogi su došli bez prijatelja, bez porodice. Ovde su sve sami organizovali – diskoteke petkom, kućne žurke subotom, „mafiju“ i još nešto. Odlučio sam: glavna stvar je da se ne mešam. Neka se ljudi osećaju kao kod kuće. Štaviše, niko od nas nema dom. Uoči 2024. bračni par – redovni – želeo je da ukrasi bar za praznik. Rekao sam, super, samo napred. Mislim da je super što su imali takvu želju. U suštini, ovo nije moj bar. Ovo je bar ljudi koji dolaze ovde. Ako ih nema, ništa se neće desiti. Zato ne uzimam novac od organizatora događaja. Moj prihod je samo piće. Generalno, nadam se da će Crnogorci početi da dolaze u lokal, i da će shvatiti da je zanatsko pivo sa ukusom, recimo, breskve je cool.
Ne mogu da proverim sve klijente na detektoru na ulazu da vidim čiji su Krim i da li su za ili protiv. Ali za mene je važno da oni koji su Za – oni, u najmanju ruku, ovde moraju da ćute. Kao što oni koji nisu Za sada moraju da ćute u Rusiji. Obično se osećaju kao stranci i ne vraćaju se. Ne nedostaju mi. Na dan smrti Navaljnog ovde smo imali spontani sastanak. Spomenik Visotskom, gde su se tada svi okupili, nije daleko od nas. Možda su zato ljudi dolazili ovde, plakali i grlili se. Dobro je što si došao.
Uglavnom, verujem da smo svi mi, i oni koji se ne slažu i oni koji su otišli, kukavice. Oni hrabri izlaze i bore se za svoju zemlju. A kukavice ili ćute ili beže, kao mi. Barem sebi priznajem: da, ja sam kukavica. Ali da se nekako iskupim za ovo, pomažem onima koji su od toga patili. Da, Ukrajinci su stradali upravo zbog našeg kukavičluka. Očekivali su da će u prvim danima milioni Rusa koji se ne slažu sa ratom izaći na ulice. A koliko ih je izašlo? desetke? stotine?.. Ostali su užasnuti sedeli kod kuće. Eh. E, bar ovde mogu da uradim nešto za Ukrajince, pa i preko Pristaništa. Dugo sam čuo za Pristanište, neki naši klijenti su nekada boravili u vašem prihvatilištu. Zato znam da ovaj fond zaista pomaže Ukrajincima i izbeglicama iz Ruske Federacije.
Uopšte, ja sam kukavica, ali barem, nadam se, nisam nitkov.”