U cjelini, živjela sam u uživanju. Radila sam ono što mi se sviđalo i nisam mislila da će biti rata. Mislila sam, pa još će nas pritisnuti, baciće tortu, neko će napisati klevetu. Mislila sam kako se s tim nositi. Kada je počeo rat, postalo je jasno da se s njim ne može nositi. 24.02.2022. napisali smo antiratni post u VK publici našeg kluba. I počeli su nas zastrašivati. Dolazili su kao prijatelji, unutar kluba razgovor nije počinjao (mislim, u poslednjim godinama bila je postavljena prisluškivanje), vodili su nas u park – „Nataša, tražili su da prenesem, ukloni post i ne piši ništa slično. Inače će tebe zatvoriti, ekipu zatvoriti, klub će biti zatvoren“.
Ja sam uklonila. Ne zbog sebe – zbog ekipe i onih koji su dolazili u naš klub. Ali ljudi su i dalje pamtilli taj post i zahvaljivali se za njega. Svim je bilo važno osjetiti da nisi sam protiv ove ludosti.
U prvom dijelu 2022. u našem „Rasadniku kulture“ formirala se mala tiha podzemna grupa. Ljudi su dolazili kao da gledaju film, zatim je počinjala diskusija, a potom su ostajali svoji i svi su govorili samo o ratu. U nekom trenutku više nije bilo važno koje je to događanje u klubu. Glavno je bilo da možeš doći svojim. Ljudi su dolazili, govorili: „Mogu li da plačem?“ i plakali. A potom su radili, ko šta može. Crtali pacifističke značke, pisali na zidovima „Ne ratu“, razbijali Z-lightboxe, lijepili letke. I ja nisam planirala da odlazim. Možda bih završila u zatvoru, ali sam razumjela da ovdje, u Petrozavodsku, ljudi drže za mene, kao za slamku. (Ako se, naravno, može nazvati mojih 100 kg slamkom.)