U februaru 2022, prvih 10 dana okupacije, proveli smo u Buči. Nismo otišli odmah, zato što… Zato što nisam mislila da će biti tako. Sjedjeli smo u podrumu, slušali kako iznad glave lete rakete, pokušavali da shvatimo gdje je eksplozija – na Irpenskoj ili na Ševčenku, kuća se tresla kao luda. Kada bi se stišalo, penjali smo se u stan do toaleta. Ne – išli smo u kantu. Sinu je tada bilo 13 godina, kćerki 6. Sin je već sam razumio kako da se ponaša, a maloj sam rekla: “Ćeri, ovo je rat. Sada imamo pravila: ako ništa ne govorim, znači radi šta hoćeš. Ali ako kažem ‘legni!’ – moraš odmah da legneš, u sekundi, bez pitanja ‘zašto, gdje, mogu li za 5 minuta’.” Ona je sve shvatila, pokazala se kao junak – za svih tih 10 dana, nijednu suzu nije pustila.
Tamo, u podrumu, prvi put sam imala panični napad.
.
Pročitala sam u telefonu da su u susjednom selu u nekoj kući kadirovci silovali sve žene. I mene je preplavilo: a šta ako dođu ovamo, i djeca to vide. Nije toliko bilo strašno da će nas pogoditi raketa — to je brzo, jednom – i gotovo. Ali da se tako nešto može desiti… Sljedećeg jutra kažem mužu: dosta, više ne mogu, moramo da idemo. To je bilo 5. marta, kako sada znamo – najstrašniji dan za Buču. Prvo smo išli autom. U jednom trenutku smo sa Vokzalne skoro nasumice skrenuli desno, na zemljani put. Poslije se ispostavilo da je još 15 metara naprijed, na toj Vokzalnoj, bio ruski kontrolni punkt. Autobus koji je išao iza nas – tamo je bila volonterka Žanna, ona je prevozila ljude, dvoje djece i tri žene – rastrijeljali su ih.
…Izašli smo na most, sve je bilo minirano, sa strane Irpenja stoje Ukrajinci, mi vičemo: “To smo mi, to smo mi, ne pucajte!”… Tek što smo prošli kontrolu, neka metalna stvar od tenka nam je probila rezervoar. I od Irpenja do Kijeva smo išli pješice – djeca, muž, ja, naš pas. Koliko ima kilometara – 10? 15? Muž je htio da nas ubaci u električku, ali željeznička pruga je bila raznijeta, i ta električka je iskočila iz šina. Išli smo pod granatiranjem, padali, ponekad u blato, početak je proljeća, sve se topi. Došli u Kijev – tamo mirno, tiho, ljudi se od nas sklanjaju, izgledamo kao beskućnici. Čudan osjećaj: u Buči – potpuni pakao, a ovdje kao da je normalan život.
Prenočili smo u Kijevu, sjeli u voz do zapadne Ukrajine. Vagoni krcati, ljudi stoje u prolazima. Kondukterka se ispriječila: sa psom neću da pustim, ovdje su mi baršunasta sjedišta. Mala joj napravila histeriju: „To nije pas! To je moj brat! Ja bez njega ne idem!“ Prvi put je tada zaplakala za sve to vrijeme. Izborila je psa, muž je na kraju s njim u hodniku putovao. Punu mjesec i po smo živjeli u Hmeljnickoj oblasti. Slučajno smo našli ljude koji su u Kamjaneck-Podoljskom imali kuću i oni su nas primili. Tu dobrotu nikad neću zaboraviti. Komšije su dolazile, čak ni imena naša nijesu pitali, po našim očima su, valjda, vidjeli koliko nam je teško. Samo bi nam ostavili kese sa odjećom, hranom, nekim stvarima. Kad smo se rastajali, svi smo plakali. Sa nekima se i danas čujemo. Vratili smo se u Buču – hvala Bogu, kuća cijela. Istina, obili su je, ali ništa nijesu uzeli. Prvo mi se činilo da ćemo moći ovdje normalno da živimo, kao ranije. Nijesmo uspjeli. I dalje strah, strepnja, panika – kao da sve to ide za tobom kao sjenka.
Dali su mi kontakte Pristaništa, ja napisala – ispostavilo se, u tom trenutku svi brojevi zauzeti. Ali sam već intuitivno shvatila da nama ovdje, u Crnu Goru, treba. Našli smo hotel u Bečićima, uzeli sobu na nedjelju dana – a ja sam se na kraju zaposlila tamo kao administratorka i sobarica, i skoro pola godine smo tu živjeli. Nikakvih kompleksa da ja, menadžer po struci, perem sobe i ribam WC šolje, nije bilo. Naprotiv, doživjela sam to kao šansu. Ni zamjerke što u Pristaništu nije bilo mjesta za nas – jer sam shvatala da nijesmo mi jedini Ukrajinci na svijetu, stradali od tog rata. Kad sam pročitala objavu da fond traži volontere-vodiče za one dječake, djevojčice i žene što dolaze ovamo iz Suma ili Harkova, da bi dvije nedjelje odmorili od rata – pomislila sam da mogu da im pomognem.
Volim istoriju. Pročitala sam mnogo toga o Crnoj Gori i o Budvi. Volim da šetam – sama sam obišla sva zanimljiva mjesta, planine su posebno oduševljenje, tamo mi zastane dah, kao u djetinjstvu. Podijeliti sve to sa drugim ljudima – meni je to radost. A ti ljudi – isti tako umorni, izmučeni panikom i strahovima, kao što sam ja bila. Čak i jače. Na početku rata svi su bili uplašeni, u šoku, ali su vjerovali da će to brzo proći. Još malo – i sve će biti kao ranije. Sada niko ni u šta ne vjeruje. Svi su u apatiji, u nekom ukočenju. Mala djeca – ona uopšte više ne znaju ili se ne sjećaju šta je miran život. Tek ovdje, u Crnoj Gori, ponovo ga vide. I odrasle žene koje dolaze s njima – nekad se ponašaju kao tinejdžerke. U martu ulaze u more da se kupaju, glupiraju se, prskaju jedna drugu. Razumijem ih. To je takva čežnja za srećom…
A jedna žena – tada smo išli na Mogren, gledali sa tvrđave na Budvu i okolo – rekla mi je: „Bože, Anja, hvala vam. Ja sam tek sada, baš u ovom trenutku, dozvolila sebi da shvatim i osjetim svu ovu ljepotu. Do sada… pa kako da vam kažem… činilo mi se: moj sin je poginuo, a ja kao da o njegov račun sam ovdje došla. Ja sam ovdje zato što njega – više nema.“ I zaplakala je. Dobro je što je zaplakala – možda će se malo isplakati, možda će joj biti lakše.
Moja mala je u Ukrajini često žalila: boli me srce. Pregledali smo se, naravno, išli kod ljekara, niko ništa nije našao. A ja sam shvatala da je ne boli srce, nego duša. Ovdje se nijednom na to nije požalila. Znači, ozdravlja njena duša.
